Zabava za dugu hladnu zimu korone

Na HTV-u je 14. prosinca započelo prikazivanje četvrte sezone dramske serije Crno-bijeli svijet autora Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića, serije čiji je glavni adut titranje nostalgičnim žicama danas sredovječnih gledateljica i gledatelja koje se podsjeća na kultne popkulturne (zagrebačke) toponime iz razdoblja njihovih djetinjstava, mladosti i prvih ljubavi. Od prve epizode prve sezone sva opća mjesta imaginarija (zagrebačke) popularne kulture 80-ih godina prošlog stoljeća redovito su i nepogrešivo na broju, od legendarnih i neprežaljenih klubova poput Kulušića, Jabuke i Lapidarija, preko najvažnijih filmova, stripova te bendova i njihovih ploča, do ključnih i za tadašnje generacije dijelom i formativnih listova kakvi su bili Polet i Start, kao i pop-zvijezda onoga vremena – Davorina Bogovića, Darka Rundeka, Jasenka Houre... pa i Debbie Harry iliti Blondie te Slađane Milošević. Dakako, da bi slika bila potpunija tu su i podsjetnici na neugodne stvari poput služenja vojnog roka i udbaških maltretiranja, a u trećoj sezoni gusta nostalgičarska glazura napukla je zbog umetanja znatno tjeskobnijih, mračnijih, melodramskijih i tragičnijih detalja u temporalnom skoku prikaza zbivanja s početka 90-ih, što je eskapističku cjelinu ugođenu poput kakvog sitcoma nepotrebno odvelo u ozbiljnije vode. Prema najavama, nova sezona trebala bi nastaviti broditi mirnijim nostalgično-humornim vodama, s fokusom na sazrijevanja i egzistencijalne dvojbe mlađih likova, na odnose među njihovim roditeljima i starijima te, očekivano, na niz popkulturnih i inih referencija, od Cibonina osvajanja Kupa prvaka 1985. te koncerta Lačnog Franza, Parnog valjka, Videosexa i ostalih bendova na Poljudu, preko snimanja raskošno producirane TV-serije Rat i sjećanja u Zagrebu, priprema za Univerzijadu i stasanja Omladinskog radija, do referiranja na megapopularnu sapunicu Dinastija i doticanja određenih društveno-političkih procesa. U svakom slučaju, nova je porcija zabave uz dogodovštine Kipe, Žungula, Une, Žaca i ostalih zajamčena, baš kao i nova porcija prepoznavanja nekih stvarnih osoba i asocijacija na konkretne događaje koji su u stvarnosti uslijedili nakon onoga prikazana u seriji.

Jonathan Fraser (Hugh Grant) i Grace (Nicole Kidman) u seriji Slom

U iznadprosječno zanimljivoj i vrlo uspjeloj, no ipak ne i izvrsnoj šestodijelnoj HBO-ovoj krimi-drami Slom (The Undoing) autora Davida E. Kellyja (Zakon u Los Angelesu, Ally McBeal, Male laži) i danske redateljice Susanne Bier (Nakon vjenčanja, U boljem svijetu) autori slično Robertu Zemeckisu u psihološkom trileru Ispod površine igraju na kartu glumačkih stereotipizacija i omiljenosti kod gledatelja. U priči temeljenoj na romanu You Should Have Known američke prozaistice, dramatičarke i kazališne producentice Jean Hanff Korelitz objavljenu 2014, pratimo bogati njujorški bračni par Grace (Nicole Kidman) i Jonathana Frasera (Hugh Grant), psihoterapeutkinju i dječjeg onkologa čija će se skladna bračna svakodnevica s otmjenim prijateljima, raskošnim domjencima i beskrajnim međusobnim razumijevanjem u trenu raspasti kad im najprije u svijet nepozvana bane pripadnica niže klase i druge rase, privlačna imigrantica Elena, majka razrednog druga njihova sinčića Henryja, te kad ona ubrzo bude ubijena na ekstremno nasilan način. Ono što se dotad činilo kao idila visoke bjelačke klase koja širokogrudno dopušta da u njihov životni prostor uđu pripadnici siromašne etničke manjine, a širokogrudnost se ogleda i u prikupljanju novca za školovanje i liječenje njihove djece, srušit će se kao kula od karata i pokazati lažnim i licemjernim. Dok je Nicole Kidman već nastupila u motivski dijelom srodnu Kellyjevu projektu Male laži, a sjećamo je se i kao „žene za koju se umire“ iz istoimena filma Gusa Van Santa, Hugha Granta gledatelji otprve percipiraju kao pozitivnog junaka romantičnih komedija. Takve predodžbe i očekivanja možda su i ključni u recepciji ove serije, dramaturški spretno koncipirane kao niz iznenadnih otkrića i preokreta koje nose odlično napisani likovi i sjajni glumci (tu su i Donald Sutherland te u bitnoj maloj roli Dankinja Sofie Gråbøl, koju znamo kao inspektoricu Saru Lund iz Ubojstva), no koja u određenoj mjeri ipak ne uspijeva umaknuti žanrovskim konvencijama i klišejima te karakterno-motivacijskim nelogičnostima i prečacima, koje američka televizija već godinama duguje uspjehu trilera Nestala Davida Finchera i istoimenog romana Gillian Flynn.

Ove kasne jeseni obilježene pandemijom koronavirusa visoku gledanost i na hrvatskom tržištu ostvaruje nova Netflixova dramska miniserija Damin gambit, također adaptacija proznog djela, istoimenoga romana američkog pisca Waltera Stonea Tevisa iz 1983. Raskošno produciranu sedmodijelnu priču autorski potpisuju Scott Frank (Uhvatite malog, Specijalni izvještaj, Logan), koji je i redatelj serije, te Allan Scott (Ne okreći se i Vještice Nicolasa Roega), a posrijedi je sugestivno režirana i raspoloženo glumljena cjelina koju odlikuju i dojmljivo scenografsko i ikonografsko rekonstruiranje razdoblja u Americi krajem 50-ih i tijekom 60-ih godina, sjajno eksploatiranje šaha kao u dramskom smislu vrlo potentne igre, slojevito psihološko profiliranje protagonistice, iznimno darovite mlade šahistice Beth Harmon, kao i njezine posvojiteljice Alme Wheatley, te u podtekstu intrigantno elaboriranje pogubnosti suptilnog zlostavljanja na više razina i u više značenja u američkom i općenito zapadnom društvu. Beth izvrsno tumači Anya Taylor-Joy, znana iz filma Podvojen Manoja Nighta Shyamalana i serije Peaky Blinders, koja kao glumački uzor ističe Tildu Swinton i kojoj bi ova uloga zasluženo trebala biti odskočna daska u karijeri.